Narančasta ruža koja gleda prema svetom Roku
Updated: 51false43 GMT+0000 (Coordinated Universal Time)
Postoje mjesta koja su toliko mala da ih na karti hrvatske moraš potražiti povećalom, a opet u sebi nose cijeli jedan svijet. Moje rodno selo je jedno od njih.
Breznica Đakovačka, malo selo u podnožju Dilj gore. Mjesto u kojemu se odrasta uz uvijek poznata lica (jer svi smo si mi susjedi), poznate puteve i zvuk zvonika kapelice. Mjesto iz kojeg sam jednom krenula upoznavati neki puno, puno veći svijet.
Sveti Rok ostaje na istome mjestu
U maminom vrtu raste narančasta ruža. Iza nje, gotovo kao dio istog prizora, uzdiže se toranj kapelice svetog Roka. Možda je to samo ruža. Možda je to samo toranj koji je ondje, već godinama. Ali kada odrasteš i odeš, takvi nadasve obični prizori prestanu biti obični.
Svetac Rok tradicionalno se povezuje kao zaštitnikom bolesnih (kožna oboljenja), putnika, kućnih ljubimaca (posebno pasa) i onim koji pomaže drugima. U njegovoj priči postoji nešto što mi je danas posebno lijepo, a to je odlazak iz poznatoga, put kojim krećeš i ne znaš što te čeka i povratak koji te više nikada ne ostavi istoga.
Možda zato njegov toranj danas gledam drugačije nego kao curica od 5, 8, 14 godina. Tada je on za mene bio samo dio sela. Orijentir. Nešto što vidiš iz dvorišta i pokraj čega prolaziš toliko često da ga gotovo prestaneš primjećivati. A onda odeš.
Odeš u veći grad. Učiš se snalaziti među nepoznatim ljudima. Radiš, griješiš, počinješ ispočetka (oh, koliko samo puta počinješ ISPOČETKA). Putuješ. Posjećuješ gradove čija si imena nekada poznavala samo sa školske karte. Stojiš ispred građevinama zbog kojih ljudi prelaze tisuće kilometara samo kako bi napravili selfie. Upoznaješ druge kulture, jezike, običaje i načine života. Vidiš, osjetiš, doživiš. Postaješ Goran Milić koji ti je kao osnovnoškolki bio wow TV lice s ekrana, jer "samo je on" putovao, a svaku smo njegovi emisiju s velikim žarom prepričavali na satovima geografije. "Da barem ja jednog dana postanem Goran Milić!".
Svijet odjednom postane nevjerojatno velik. A ti shvatiš koliko si malena. I koliko je zapravo veliko ono malo mjesto iz kojega si krenula (na put). Možda smo svi pomalo kao ta ruža.
Mačak Otto uživa u jesenskoj šetnji pločnikom nasuprot kapelice i narančaste ruže koja polako gubi svoje latice
Odlazak je novi povratak
Na fotografiji je narančasta ruža u prvome planu, a iza nje, nazire se toranj svetog Roka. Krhka je naspram njega. Mala i prolazna naspram nečega što ondje stoji generacijama. Podsjetila na odrastanje. Kreneš iz svog malog, sigurnog svijeta prilično slična toj ruži. Mlada (pre, premlada), pomalo naivna (pre, prenaivna) i uvjerena (oh, da mi je danas ta razina samouvjerenosti) da negdje tamo postoji nešto veliko što moraš, jer se to od tebe očekuje, pronaći. I postoji u toj misli ispravna razina očekivanja. Postoji toliko toga što treba vidjeti.
Treba otići. Treba putovati. Treba se izgubiti u nepoznatom gradu, upoznati ljude koji razmišljaju potpuno drugačije od tebe, pokušati nešto u čemu možda nećeš uspjeti (pokušati više, previše puta). Treba vidjeti koliko je svijet širi od nekoliko sokaka kojima si kao dijete vozila bicikl. Onaj nepokidiv roza Barbie romobil. Ali postoji i ono nešto što naučiš tek kada dovoljno puta odeš. Korijeni ne služe tome da te zadrže na jednom mjestu. Oni služe tome da imaš odakle rasti. Ono su što nosimo sa sobom.
Foto by Tomislav Kovačević, Kreacia studio
Snimljeno u Osijeku, 2024. Jug 2 - Bajer jezero
Vrijednosti: narančasta ruža
Smatrala da odrastanje znači udaljavanje. Od sela. Od djetinjstva. Od verzije sebe
koja još nije znala gotovo ništa o svijetu, a kamoli o sebi. Danas, sa svojih 30 godina, znam da sam bila u krivu. Što više svijeta upoznaš, jasnije vidiš što si ponijela iz onog svog prvog, malenog svijeta, sokaka. Neke vrijednosti. Neke navike. Miris crne slavonske zemlje nakon kiše. Ljeta koja su nekada trajala beskonačno (jer kada si dijete ne poznaješ "zimu").. Ljude koji te poznaju puno prije nego što si postao sve ono čime se danas predstavljaš drugima. I jedan toranj koji je uvijek bio tamo. Možda je u tome čudesna ljepota povratka.
Rana jesen u selu: zvonik kapelice sv. Roka, ginko posađen pored ruže polako žuti, a mačak Izac spava sjetno ispred ljetne kuhinje
Vratiš se nakon svih svojih putovanja, planova, pogrešaka, novih početaka i velikih ideja. Staneš u prabakino, bakino i danas mamino dvorište, i ponovno ugledaš u isti prizor koji si gledala stotinama puta. Samo što više nisi ista. Ruža je možda procvjetala ponovno ove godine. Neke stare kuće više nema. Neki ljudi nedostaju. Selo se promijenilo. Promijenila si se i ti. Ali toranj svetog Roka još uvijek proviruje iznad krovova. I odjednom shvatiš da povratak kući nije vraćanje. Ponekad se moraš jako udaljiti da bi prvi put jasno vidjela mjesto iz kojeg si krenula.
A možda je odrastanje upravo to: imati dovoljno hrabrosti otići daleko, ostati dovoljno nježan da te svijet ne učini tvrdim i uvijek znati prepoznati put kući. Čak i kada ga pokazuje samo jedna narančasta ruža koja iz maminog vrta gleda prema tornju svetog Roka.
