Djevojčica u crvenoj haljini s bijelim točkicama na Zanzibaru

24. kol

2 min čitanja

Updated: 26. kol

Ako bih jednom fotografijom trebala opisati emocije koje me vežu uz putovanje kroz Keniju i Tanzaniju — bila bi to ova djevojčica. Djevojčica u crvenoj haljinici s bijelim točkicama. Jambiani selo, Zanzibar.

Stoji bosa, u prašini koja joj prekriva stopala kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Naslonjena na metalni stup, mirna, ali živa. U očima joj nema žurbe. Nema brige. Nema težine koju mi odrasli tako uporno nosimo. Gledajući ju, nisam vidjela samo nju. Vidjela sam sebe. Malu mene koja je većinom nosila crvene haljinice jer je moja mama oduvijek govorila kako mi crvena najbolje pristaje (i u pravu je).

Malenu mene koja je hodala bosa, po dvorištu i sokaku, bez pitanja i prigovora. Koja je stvarala izmišljene svjetove u svojoj glavi i pjevušila pjesme koje nitko drugi nije razumio (je li to uopće i bitno?). Koja je skakutala i smijala se najjače. Jer nisam znala za drugačije. I možda je to bit...

Ta bezbrižnost nije dolazila iz toga što je život bio savršen. Nego iz toga što nisam znala koliko može biti nesavršen. Nisam znala kakav svijet uistinu jest. Nisam znala za ograničenja, za tuđa očekivanja, za strahove koji se s vremenom nauče. Nisam znala da postoji verzija mene koja će jednog dana početi preispitivati svoj svaki korak. Koja će razviti nesigurnost, srdžbu, bijes i ljubomoru. I zato sam bila slobodna. U nesavrešno savršenom svijetu.

Ova djevojčica, u crvenoj haljinici na bijele točkice, ona još uvijek živi u tom prostoru. Prostoru koji ne pozna da postoji svijet izvan njenog svijeta. Baš zato, ona može biti potpuno svoja.

I onda, u tom jednom blesavom, nadasve slučajnom i čistom trenutku — susret. Djevojčica u crvenoj haljini s bijelim točkicama, u malom selu na Zanzibaru, susreće veliku mene i smješka joj se. Ali taj osmijeh… nije samo dječji. U njemu ima nešto dublje. Kao da mi tihim, gotovo nečujnim aplauzom govori:

Bravo! Uspjela si — iako toga možda još uvijek nisi svjesna.

Uspjela sam jer sam naučila osloboditi se tuđih očekivanja i, unatoč svemu, ostati vjerna sebi. Jer sam naučila zauzeti stav, čak i kada nije bilo jednostavno.

A ona me gleda. I kao da se pita: Hoću li i ja jednog dana biti takva?

I tu negdje, između nas dvije, male i velike, događa se nešto tiho, ali važno. Možda ja u njoj vidim ono što sam bila. Možda ona u meni vidi ono što može postati. I možda, baš zato, ova fotografija nije samo uspomena s puta. Nego podsjetnik.

Da bezbrižnost nije slabost. Da neznanje nije mana. Da je upravo ta dječja sloboda — ono najbliže istini i spoznaji tko, ili što zapravo jesmo. Prije nego nas svijet nauči drugačije.