Prije šest godina pokrenula sam jedan mali blog (čitaj 2020.). Taj blog nije imao veliku strategiju. Nije imao poslovni plan. Nije imao marketinški budžet. Imao je samo jednu ideju – pisati o ljudima, putovanjima i onim malim trenucima koje prečesto zaboravljamo. Prva fotka - stari blog iz 2020./21., Druga fotka - sadržaj za stari blog iz 2020./21.,Treća i četvrta fotka - razmišljanja o pokretanju novog bloga iz 2024./25. godine Tada nisam razmišljala o algoritmima, dosezima ni statistikama. Nisam razmišljala koliko će ljudi kliknuti na članak, niti koliko će ga puta podijeliti. Pisala sam zato što sam voljela pisati. I, iskreno, mislila sam da će tako biti zauvijek. Ali život je, kao i obično, imao neke druge planove. U tih šest godina dogodilo se puno toga. Promijenila sam nekoliko poslova. Učila. Griješila. Putovala. Upoznala nevjerojatne ljude. Neke, nažalost, i ispratila zauvijek. Zaljubila se još više u fotografiju, video i priče koje stoje iza njih. I negdje usput... prestala pisati. Ne zato što više nisam imala što reći. Nego zato što sam se previše bavila svime ostalim. Prije nekoliko mjeseci ponovno sam otvorila stari blog. Čitala sam tekstove koje sam napisala prije šest godina. Neki su me nasmijali. Neki su me iznenadili. A neki su me podsjetili koliko sam tada iskreno pisala. Bez razmišljanja sviđa li se to nekome. I tada sam shvatila nešto vrlo jednostavno. Nisam prestala voljeti pisanje. Samo sam se malo udaljila od njega. Zato se vraća puceplace.com. Da, mogla sam smisliti neko novo ime. Modernije. Marketinški "jače". Ali nisam htjela. Jer ljudi možda zaborave logo. Ali osjećaj rijetko zaborave. PUCE je oduvijek bio više od bloga. I želim da takav ostane. Ovaj put vraćam se malo drugačija. Možda s pokojom borom više. S puno više iskustva. S više pitanja, nego odgovora. I s puno većom zahvalnošću prema ljudima koji su ostali dio mog života. Ali jedna stvar ostala je ista. Još uvijek vjerujem da su upravo sitnice ono što na kraju pamtimo. Zato će #puceplace uz #sitnicesusve i dalje biti srce svega što radim. Ovdje ćete i dalje čitati: O putovanjima. O ljudima. O malim obrtnicima. O Slavoniji. O knjigama. O hrani. O marketingu. O fotografiji. O svakodnevnim trenucima. Ponekad će biti potpuno sarkastično. Ponekad će biti osobno. A ponekad će biti samo lijepa priča koju je vrijedilo ispričati. Želim ponovno upoznavati zanimljive ljude. Pisati o njihovim idejama. O njihovim poslovima. O njihovim uspjesima. Jer vjerujem da najveće inspiracije često ne dolaze od poznatih ljudi, nego od susjeda, obrtnika, profesora, putnika i onih koji tiho rade velike stvari. Istovremeno gradim i nešto novo. Otvorila sam vlastiti obrt. Radim ono što volim – fotografiju, video, marketing i storytelling (i putovanjaaaaa). Ali, ne želim da ovaj blog postane reklama. Naprotiv. Želim da upravo ovaj blog bude razlog zbog kojeg će ljudi jednog dana poželjeti surađivati sa mnom. Jer će prvo upoznati mene. Tek onda moj posao. Danas, želim stvarati sadržaj koji neće trajati jedan dan. Želim da netko za pet godina pronađe članak koji će mu uljepšati jutro. Da netko otkrije mjesto za koje nikada nije čuo. Da netko upozna obrtnika kojem će postati vjeran kupac. Da netko pročita priču i pomisli: "Baš mi je ovo danas trebalo." Ako uspijem barem u tome, PUCE će imati smisla. I da... Stari blog još uvijek postoji. Nisam ga obrisala. Neke priče zaslužuju ostati tamo gdje su nastale. One su podsjetnik koliko se čovjek može promijeniti, a opet ostati isti. Ne znam kamo će me ovaj novi početak odvesti. Možda do novih putovanja. Možda do knjige. Možda do vlastitih turističkih tura. Možda do ljudi koje još nisam ni upoznala. Ali znam jedno. Ne želim više čekati "pravi trenutak". Želim ponovno pisati. Redovito. Iskreno. Bez pretvaranja. Baš kao prije šest godina. Dobrodošli natrag! I hvala vam što ste ponovno ovdje! Tea P. S. Ako si čitao/la PUCE prije šest godina, hvala što si se vratio/la. Ako si ovdje prvi put, dobro došao/la. Nadam se da ćeš ovdje pronaći barem jednu priču koja će ti ostati u mislima. Jer upravo su takve priče razlog zbog kojeg se PUCE ponovno vraća.

Ako bih jednom fotografijom trebala opisati emocije koje me vežu uz putovanje kroz Keniju i Tanzaniju — bila bi to ova djevojčica. Djevojčica u crvenoj haljinici s bijelim točkicama. Jambiani selo, Zanzibar. Stoji bosa, u prašini koja joj prekriva stopala kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Naslonjena na metalni stup, mirna, ali živa. U očima joj nema žurbe. Nema brige. Nema težine koju mi odrasli tako uporno nosimo. Gledajući ju, nisam vidjela samo nju. Vidjela sam sebe. Malu mene koja je većinom nosila crvene haljinice jer je moja mama oduvijek govorila kako mi crvena najbolje pristaje (i u pravu je). Malenu mene koja je hodala bosa, po dvorištu i sokaku, bez pitanja i prigovora. Koja je stvarala izmišljene svjetove u svojoj glavi i pjevušila pjesme koje nitko drugi nije razumio (je li to uopće i bitno?). Koja je skakutala i smijala se najjače. Jer nisam znala za drugačije. I možda je to bit... Ta bezbrižnost nije dolazila iz toga što je život bio savršen. Nego iz toga što nisam znala koliko može biti nesavršen. Nisam znala kakav svijet uistinu jest. Nisam znala za ograničenja, za tuđa očekivanja, za strahove koji se s vremenom nauče. Nisam znala da postoji verzija mene koja će jednog dana početi preispitivati svoj svaki korak. Koja će razviti nesigurnost, srdžbu, bijes i ljubomoru. I zato sam bila slobodna. U nesavrešno savršenom svijetu. Ova djevojčica, u crvenoj haljinici na bijele točkice, ona još uvijek živi u tom prostoru. Prostoru koji ne pozna da postoji svijet izvan njenog svijeta. Baš zato, ona može biti potpuno svoja. I onda, u tom jednom blesavom, nadasve slučajnom i čistom trenutku — susret. Djevojčica u crvenoj haljini s bijelim točkicama, u malom selu na Zanzibaru, susreće veliku mene i smješka joj se. Ali taj osmijeh… nije samo dječji. U njemu ima nešto dublje. Kao da mi tihim, gotovo nečujnim aplauzom govori: Bravo! Uspjela si — iako toga možda još uvijek nisi svjesna. Uspjela sam jer sam naučila osloboditi se tuđih očekivanja i, unatoč svemu, ostati vjerna sebi. Jer sam naučila zauzeti stav, čak i kada nije bilo jednostavno. A ona me gleda. I kao da se pita: Hoću li i ja jednog dana biti takva? I tu negdje, između nas dvije, male i velike, događa se nešto tiho, ali važno. Možda ja u njoj vidim ono što sam bila. Možda ona u meni vidi ono što može postati. I možda, baš zato, ova fotografija nije samo uspomena s puta. Nego podsjetnik. Da bezbrižnost nije slabost. Da neznanje nije mana. Da je upravo ta dječja sloboda — ono najbliže istini i spoznaji tko, ili što zapravo jesmo. Prije nego nas svijet nauči drugačije. Galerija fotografija iz Jambiani sela na Zanzibaru, ožujak 2026.