Mediteranac lutalica

Updated: Nov 5

Aldo je ljubitelj (kvalitetne) pisane riječi, zaljubljenik u Putovanja (namjerno sam napisala velikim P), ako me sjećanje ne vara (a većinom ne vara) ni nogomet mu nije slabija karika te postoje zanimljive anegdote u njegovom životu vezane uz oboje – nogomet i putovanja.


Što još ne znamo o tebi?

Da, dobro se sjećaš. Volim putovanja i do ove 2020. posljednjih desetak godina sam se jako puno "gibao" po Europi, ali i šire.

Novinar sam i politolog po struci i diplomi, a po zanimanju, uglavnom ono što me u tom životnom periodu interesira i zabavlja.

Mediteranac lutalica.

Tako sam u posljednjih deset godina probao svašta i svugdje – od perača posuđa u francuskom restoranu u New Yorku i učitelja u srednjoj školi u ruralnoj Keniji, do novinara na radiju u Litvi te naposljetku turističkog vodiča diljem Lijepe naše i Starog kontinenta. U međuvremenu sam tri godine proveo i kao glavni urednik portala Srednja.hr u periodu kad se taj mediji tek afirmirao na medijskoj sceni. Uglavnom, imao sam uvijek sreću da mi se ukaže nova prilika taman kad se nekog posla ili radnog mjesta zasitim, a kako sam po prirodi strašno znatiželjan nisam se nikad libio okušati se u nekom novom poslu...

Tako da sam se do sada selio cca 15 puta.


Što se nogometa tiče, njime sam se aktivno bavio više od dva desetljeća u praktički svim ligama, osim 1. HNL, uključujući i Treću zagrebačku i Hvarsku (Forsku) ligu koje su u potpunoj opreci sa svime što nudi moderni nogomet i izvor su čistog užitka u samoj igri. S obzirom na to da sam kroz ovaj sport naučio jakoooo puno o životu, jasno je da me prati gdje god otišao. Uvijek su tenisice za nogomet sa mnom i vjerujete da nema boljeg načina za zbližavanje s domaćim ljudima nego da odigrate žestoku partiju baluna.

U Litvi sam se tako našao pred kulturološkim zidom jer sam se kao Mediteranac teško nosio s njihovom distanciranošću i sjevernjačkom hladnoćom. Već sam se pomirio da tu nema ništa od "normalnih" međuljudskih odnosa, kad sam sasvim slučajno završio na treningu lokalnog četvrtoligaša i pronašao prijatelje za cijeli život. Naime, nogomet je jezik koji svi govore; nakon jednog uspješnog driblinga zavrijediš respekt, a nakon duplog pasa, već ste ekipa.

Isto tako, imao sam sjajnu ekipu sastavljenu od mojih učenika u Kitaleu, mjestu u Keniji gdje sam radio kao profesor par mjeseci. Zajedno bi tjerali krave i osnovnoškolce s poljane koja nam je bila igralište, ali nogomet se podjednako srčano igrao #svugdje.


Za nogomet, novinarstvo i putovanja na kraju je bitnija strast i želja da se čovjek upusti u to, i mislim da je to ono što me privuklo tomu.

Kako se rodila tvoja ljubav prema, sada ćemo ipak konkretnije, novinarstvu i turizmu?

Kad i kako se točno rodila moja ljubav prema novinarstvu ne bih znao.

Vjerojatno me mama navukla na knjige, a kako sam se igrom slučaja često selio imao sam vremena čitati. S druge strane, nisam nikad znao pjevati ili slikati, ali su me pisanje i pričanje uvijek dobro služili.

Kad sam razmišljao što to može povezati rad s ljudima, pisanje i putovanja, naivno mi je palo na pamet da je novinarstvo posao baš za mene.

Kao srednjoškolcu, novinarstvo je djelovalo kao plemenita struka koja se bori za dobrobit društva. Naravno, kad se nađete u tom svijetu nakon faksa (i za vrijeme) shvatite da to nije ni iz bliza toliko glamurozno, a ni uzbudljivo koliko se izvana čini. Relativno sam rano ušao u ozbiljno novinarstvo kroz Makarsku kroniku i neke druge medije, te sam isto tako relativno

mlad shvatio da nit' živimo u društvu u kojem sam mislio, nit' ja imam želudac za novo -internetsko doba medija.

Drugim riječima, nisam bio spreman da baš JA pokušavam mijenjati svijet, već sam odlučio kroz turizam iskoristiti svoj talent da bi ljudima otkrivao nove stvari i za njih stvarao doživljaj. Daleko od toga da rad u turizmu izgleda kao na razglednicama, ali sav trud, kilometri i neprospavane noći vrijede onog osjećaja kad nekome otkrijete nešto novo i lijepo.

Uvijek se sjetim svog srednjoškolskog profesora fizike koji bi me za vrijeme mog izmotavanja pred pločom korio:"Franičeviću, manje pričat, a više učit fiziku... neće te sinko jezik hranit".

Prije par godina smo se sreli i pohvalio sam se kako me, ipak jezik i priča hrane, na što je on imao genijalan odgovor:"srića sinko da ti je uspilo, jer da si mora živit od fizike, bia bi ti meni kruha gladan".


Eto sreća da postoje i turizam i novinarstvo, bar u mom slučaju.


blogbosonog.wordpress.com - što, kako, zašto, o čemu?

Blog bosonog je nastao prije 10 godina kad sam kao student otišao na Work&Travel u New York. Tad još FB, Whats Up i mnoge druge stvari nisu bile toliko raširene, a blogovi su bili u modi. Kako bi uštedio novac za komunikaciju s prijateljima i familijom, otvorio sam blog i na njemu svakih par dana pisao doživljaje, opisivao situacije u kojima se nalazim i otkrivao NY, a poanta je na kraju bila da svi moji dragi znaju da sam dobro.

Kada sam se vratio shvatio sam da me prati puno više ljudi, no što sam mislio.

U godinama koje su dolazile, razvio sam ljubav prema putopisima i rekreativno ih pisao, da bi prošle godine shvatio da zapravo imam ogroman broj priča s tri kontinenta te sam objavio knjigu Bosonog po svitu u kojoj se nalazi 50-ak priča iz Litve, Kenije i Amerike.


Blog bosonog i danas služi za istu svrhu, ali kako sam sazrijevao mijenjao se i stil i pristup, kako putovanjima, tako i pisanju pa se tu može naći svega od klasičnih putopisa po Europi i Hrvatskoj, vodičkih priča, do osobnih i pomalo čudnih putopisa s Nepala koji bi jednog dana mogli biti osnova za neku novu knjigu.


Životna filozofija?

Imam životnu filozofiju koja se temelji na znatiželji i ljubavi prema novim iskustvima i znanju.

Upravo me snažna znatiželja uvijek tjerala da čitam, tražim, istražujem, putujem i pitam, a onda i zapisujem.

Čovjek treba uživati u trenutku, a ne stalno žudjeti za nečim što tek treba doći ili žaliti nad nečim što se, već dogodilo.

Drugim riječima, živi život da ti čisto bude žao umrijeti... šalu na stranu, život je da se živi.


Najveća avantura života (životna i/ili pustolovna)?

Avantura i pustolovina je bilo mnogo, iako ih tako uglavnom doživljavam samo dok se događaju. S odmakom od par godina, ipak se neke stvari promijene i onda iz tih avantura nešto naučim. Ne bih znao reći koja je najveća, ali svakako najbitnija je upravo ovaj Work&Travel u SAD-u i to iz jednostavnog razloga – kad sam se živ i zdrav uspio vratiti iz NY, nakon četiri mjeseca (potpuno sam nespreman tamo otišao), shvatio sam da se nemam čega bojati. Da nije bilo tog vremena u Americi, možda nikad ne bi otišao raditi ni u Afriku, ni u Litvu, niti bih možda otišao na Nepal i postao turistički vodič.

Ako pričamo o najintenzivnijem osjećaju na putovanjima, onda bih možda izdvojio uspon na Sarangkot, brdo iznad drugog najvećeg nepalskog grada, Pokhare.

..."Bio je moj zadnji dan u Pokhari i planirao sam uzeti u zoru taksi da me odvede na brdo s kojeg se vidi, za lijepog vremena, nekoliko himalajskih vrhova iznad 8 tisuća metara.

Po vragu, taj dan su nepalski taksisti štrajkali pa smo u 2 ujutro ja i jedan Francuz (tip je student sa Sorbone, a navodno ima istetoviranu adresu hotela u Sao Paulu na dupetu), kojeg sam upoznao dan ranije, krenuli na noćni uspon po zaraslim stazicama.

Apsolutnooo kretenski potez ako me sad pitaš, ali tad' se činio kao sjajna ideja. Izgubili smo se 15 puta tu noć. Završili smo odmah na početku u nekakvom povrtnjaku, umjesto na stazi, jer je navigacija u tim dijelovima Nepala potpuno beskorisna. Više puta nas je lokalno stanovništvo vraćalo na pravi put da bi naposljetku, ipak stigli do vrha točno pred zoru. Imali smo osjećaj da cijeli narod pazi da nas dvojica idiota ne nastradamo, jer kako drugačije objasniti tipa koji usred ničega izlazi iz šume u 4 ujutro i pokazuje nam put. Naravno, bilo je oblačno i ništa nismo vidjeli, ali je zadovoljstvo zbog ostvarenog cilja ipak bilo golemo.

A, ovako imam i opravdanje da opet odem na Nepal." :)


NAJ – grad, država, kultura, knjiga, putopisac, hrana... (ak' još nešto imaš "naj", hehe)?

S obzirom na to da uvijek nešto sortiram, rangiram i dijelim u kategorije, teško mi je od svega izabrati po jedno, ali dat ću si truda.


Omiljeni grad, naravno ako govorimo o inozemstvu je Istanbul.

Grad je to koji mi po svim kriterijima paše. Osjeti se mediteranski mentalitet, more, tisuće godina kulture i moći. Užurban i jednostavno fantastičan. Kaos od 12 milijuna ljudi (inače, ne podnosim velike gradove) u kojem ljudi stignu ispred kafića puckati nargilu, igrati šah i damu, i jednostavno uživati u trenutku. Zapravo ovaj grad je teško dočarati u par rečenica, jer je za mene #čaroban.

Omiljena država je Nepal.

Nepalci vole reći da ime njihove države u sebi krije krilaticu Never Ending Love And Peace. I kad malo bolje razmislim, upravo to Nepal i njegove stanovnike opisuje najbolje.

Knjigu i putopisca svakako ne mogu izabrati. Možda su me najviše odredile knjige:

20 000 milja pod morem od Vernea, Kunderina Nepodnošljiva lakoća postojanja i Smojin opus. Od putopisaca, uz već spomenute Smojine dalmatinske putopisne minijature, volim djela Momčila Popadića, Tibora Sekelja, Jasena Boke i Roberta Pauletića čije autorske vještine i stil iznimno cijenim, iako od njegovog političkog angažmana mogu reći da se ni u čemu drugom ne bismo složili.


Što se hrane tiče, treba reći da jako volim jesti i uživam u kuhanju i eksperimentima, iako se po mojoj konstituciji ne bi reklo. Ne bih znao što najviše volim, ali znam da ne jedem jogurt, sirovu "kapulu" i "bili luk".

Omiljeni klub mi je Hajduk. Klub za kojeg sam vezan od malih nogu. Mogu reći da me činjenica da sam navijač Hajduka naučila strpljenju, no kako Hajduk živi vječno, mi imamo vremena čekati.

Posao turističkog vodiča – prednosti i nedostaci. Neka anegdota s putovanja ?

Zanimanje turističkog vodiča je jako lijepo, ali nije za svakoga.

Prekrasno je to što svaki dan imate novi pogled iz "ureda kroz šoferšajbu" i društvo koje vas prati po Europi. Posao je to u kojem ćete vidjeti, čuti i pročitati stvari koje niste ni znali da postoje, upoznati ogroman broj ljudi iz svih slojeva društva i svih mogućih karaktera. Posao je to u kojem ste i profesor zemljopisa i povijesti, psihijatar, navigacija, DJ, diplomat i još puno toga.

Kao i svaki posao i ovaj ima nedostataka: neprospavane noći, stres i odgovornost, bolovi u leđima od 20 sati u sicu, nadrealne situacije s putnicima, vlasnicima agencija i vozačima, kvarovi autobusa u negostoljubivim krajevima... Poslije određenog vremena, dan na putu je kao nekome dan u uredu. Nekad je nakon dugih tura teško postati samo normalan građanin koji nikome ništa ne mora tumačiti i ni o kome voditi računa...

Anegdota ima pregršt, a meni je u sjećanju ipak ostala jedna s početka vodičke karijere. Naime, na jednoj od mojih prvih skandinavsko-baltičkih tura, tijekom slobodnog vremena u Kopenhagenu jedna se mlada putnica izgubila i nije mogla doći na mjesto polaska busa na vrijeme. To ne bi bio problem da nismo morali loviti trajekt za Njemačku te je postojala opasnost da nam mlada dama ostane u Danskoj. Ispostavilo se da je na nekakvom mostu dva, tri kilometra od okupljališta te sam kolegi vodiču rekao da on vodi bus na trajekt ako se mi ne vratimo na vrijeme i krenuo trčati u njenome smjeru.

Naposljetku sam je pronašao i sretno smo stigli na bus i na trajekt.

Da je nisam pronašao na tom mostu, sad ne bih imao priliku odgovarati na pitanja na njenom blogu ;)


Što bi poručio osamnaestogodišnjem Aldu ?


Bit će ti dobro, samo ako budeš imao petlju probati.



Životni planovi 😊 ?

Trenutno stanje u svijetu mi ne dopušta mogućnost dugoročnog planiranja pa onda i ne trošim energiju na to. Reklo bi se: lini Dalmatinac.

Triba stvarat, borit se i uživat.
Puce web logo.png
  • Facebook
  • Instagram

@2020 - Puce , All Rights Reserved.