INDIJA - III. Poglavlje. "Hram Majmuna"

Dragi Koda, današnji je dan protekao poprilično ispunjeno. Puno se zanimljivih stvari dogodilo, pa hm, odakle da počnem ...?

Od početka – slažeš li se ? Ma da, Ti se uvijek slažeš sa mnom, hehe.

Ah, ljubav moja, uvijek tako brižan i spreman pomoći svojoj Lu.

Bila sam tako očajna i onda si došao Timoje Svjetlo, moja Snaga.

Da ! Na ovome svijetu postoje predivni ljudi kao što si Ti.



No, dakle ujutro smo se vozili metroom do marketa. Supika iskustvo.

Sa povišenih prometnica kojima metro prolazi savršeno se vidi grad i njegovi stanari. Stanari popunjavaju svaki ugao – podzemni i nadzemni – ovog prašnjavog mjesta.

Kada kažem stanari ne mislim samo na ljudsku populaciju, koje ovdje uistinu ne manjka, već tu spadaju najvećim djelom kravice, pa onda koze i majmuni. U ova 4-5 dana otkada sam u Jaipuru, vidjela sam samo jednu macu, a i nju jedva jedvice. Pobjegla je u otvor kanalizacije. Možda ju je It uhvatio. Jadna maca. Za razliku od maca, kravica ovdje ne manjka, pogotovo u prometnome kaosu. One žive u kućama, na kućama, ispred kuća i bez kuća. One su posvuda. Kravica je njihova maca.

Iskreno, Indija mi uopće ne smrdi onako kako sam mislila. Toliko je različitih, nečistih mirisa koji se stapaju u jedan miris podnošljiv ljudskim "nozdrvama". U životu sam se namirisala svega. Indija je mrav u usporedbi sa slonom, kada govorim o intenzitetu smrada koji sam "šnjofala".

Da rezimiram, Indija mi ne smrdi, ali je prljava. Jbg, to ne mogu poreći.

Baš je prljavo i jadno. Toliko je ljudi kojima je stalno stanište ulica. Previše.


Nakon marketa i vožnje metroom, uputili smo se u Majmunski hram ili Galtaji, gdje je smješten i hram Sunca. Hram Sunca je mali hinduistički hram, smješten visoko iznad Jaipura te se s njega pruža prekrasan panoramski pogled na grad, a Galtaji je najveći dio kompleksa koji je udaljen dva kilometra prema istoku u plitkoj dolini. Mirno je to mjesto daleko od gradskoga zagađenja, gnjavaže i buke.

Ako Te zanima nešto više "googlaj". A šalim se. Kasnije ću umetnuti povijesne činjenice, legende i sl. (možda). Iskreno, ne da mi se pisati o historijskoj tematici.



Penjanje prema hramu Sunca poprilično je naporno, velikim djelom zbog polupustinjske klime ovoga podnevlja. Na usponu susrećemo #majmune – luđake točnije, zatim ljude koje žive u improviziranim šatorima, zapravo se radi o jednom ogromnom, improviziranom, natkrivenom krevetu. Trgovci prodaju hranu za nahraniti luđake, neki nas duhovnjaci konstanto smaraju želeći uporno staviti bindu simbol na naše čelo, a onda traže donaciju jer su nas oslobodili zala, bla-bla-bla … Tu su i neizostavne kravice, starci koji meditiraju i imaju manje kilograma od mene. Prilikom ulaska u hram obavezno je izuvanje. Neka bakica, sa mobitelom boljim od mog, nije pustila u hram Nizozemca i Ruskinju. Ja sam se elegantno i neprimjetno izula i ušla u #hram. Koje drame. Phhh, koliko sam samo puta tako ušla u objekte u kojima se naplaćuje ulaz samo zato što sam glumila neprimjetnost.

Predivan pogled na #Jaipur. Imali smo sreće što je dan bio vedar.



Nakon kratkog i pomalo svadljivog uvjeravanja ekipe da se u dolini nalazi main attraction, spustili smo se u Galtaji. (čovječe kako ova ventilacija u hostelu piri u mene, listovi mi bježe). Brutala mjesto u samome podnožju, okruženo brdima sa neprebrojivom hordom majmuna – luđaka jer su sa svojim postupcima gori od nas ljudi.

Tuku se, j**u se, igraju se, žderu, prave sranja okolo, trče k'o muhe bez glave, neki samo bleje, neki bježe, drugi prilaze ljudima pa bježe od ljudi … Ma show !

U hramu se nalazi ogroman bazen gdje se odrasli Indijci kupaju i tjeraju djecu da se u tome fuj kupaju, a onda galame na djecu jer se djeca ne žele u tome fuj kupati. Znaju klinci da sa tom vodom nešto žešće ne štima. Onda neki muškarci, većinom su to dječaci, u narančastim haljinama, tzv. sari, hodaju u povorci i pjevaju, pozirajući nama znatiželjnim turistima, vičući: "Hellooo" i "How are you?".


Kolegica iz Rumunjske – Adelina, posebno im je zanimljiva. Adelina je mlada, vitka plavuša i mislim da Ti to sve govori.

Fotografiramo, gledamo, čudimo se. Majmuna posvuda.



Odjednom neki hindu svećenik pozove Fahima, koji je zavirivao u hram, da uđe i slobodno pogleda. Naravno, ja sam se našla u blizini, a pored mene su se stvorili i dečko iz Japana – Haruki, cura iz Vijetnama – Ni i Adelina. Ulazimo mi tako, sretni jer smo izabrani da spoznamo tajne mistične Indije, i slijedimo svećenika. A u hramu, nikog živog. Prošla su možda dva, tri svećenika. Svećenik nas vodi kroz mračne hodnike, a mi ga slijedimo. Ulazimo u jednu prostoriju. Svećenik otključava željezna vrata. Progutam slinu od užasnog zvuka prilikom otključavanja. Pred nama se stvori predivan prizor pun svijetlosti i igre boja. U malenoj prostoriji, nalik ormaru, u koju nas je svećenik pozvao da uđemo, nalaze se svi hindu bogovi – predivne slike i kipići, mirisni štapići, puno cvijeća i meni nove i nepoznate stvarčice za hindu obrede. Svećenik nas posloži sa lijeva na desno i počne tumačiti 'ko je koji bog i koja je njegova uloga. Mislim u sebi: "Bože Dragi ovaj nas sad bude preobratio u Hinduse". I doista, svećenik počne nešto mrmljati, neke mantre: hare krishna bla-bla-bla pjevuši. Stavlja nam bindu na čelo, pa neko ulje na ruku, onda omotava oko naše lijeve ruke neki crveno-narančasti konac na neki specijalni način – kao za sreću, i za kraj udara po nama sa nekom peruškom, nalik metli – to je bio vrlo smiješan dio. I onda je od nas tražio 100 rupija, hehe. Nismo mu ih dali. Zbrisali smo. Jako strašno i smiješno.

Uspon iz te "rupetine" pune majmuna je bio uh. Sparina, težina u zraku i neka odvratna vlaga. Staza je užasa, ali hej, sve je to dio iskustva – biti mokar do kože od znoja.



Nakon Hrama Majmuna posjetili smo Jai Mahal palaču, što na hindu znači: Vodeno mjesto. Palača je smještena na sredini Man Sagar jezera. Nažalost, nije dozvoljeno posjetiti palaču, tj. otići na otok. Ispred vidikovca uz jezero, kupila sam, od nekog tamo starca, antikvarijat – drvenog slonića.


Do hostela smo pješačili. Užasni prizori putem …

Nikada se neću prestati čuditi gdje ovi ljudi sve žive. Strašno. Tako su sretni kada primijete da ih fotografiramo. Poziraju k'o profići. Neki jadnik pere veš u hrpi smeća, oko njega djeca veselo mašu kameri. Kada je primijetio da ih snimamo, započeo je neki plesno-pranje veša performans, samo za nas. Žene nam veselo mašu i došaptavaju si nešto.

Svi su u nekoj veseloj igri, okruženi nepotrebnim stvarima, truleži i smradom. Koje veselje ...



U hostelu sam upoznala djevojku iz Izraela – Dani. Dani je cura od dvadeset i tri godine i jako zanimljive priče. Zamisli Koda, ona fotografira po svijetu i to sama samcata. Nakon srednjoškolskog obrazovanja putuje u Kanadu preko judaističke misije. Nije znala ni beknuti engleski, a sada ga govori perfektno. Po povratku iz Kanade, upisuje se na vojnu akademiju te se tri i pol godine školovala za oficira u izraelskoj gardi. Potom odlazi šest mjeseci volontirati u Afriku, upisuje fakultet vezan uz dizajn interijera, a prije početka predavanja odlučila se na još jednu avanturu – provesti dva mjeseca u Indiji i Šri Lanci. I da, cura ima dugogodišnjeg dečka. Kada sam ju pitala, kako joj momak podnosi te avanture, odgovorila mi je: "Mora. To su stvari za mene. Imam dvadeset i tri godine, i cijeli je život pred nama. Ovakve stvari čine našu vezu još boljom, čvršćom I ljepšom".

Ta cura je zmaj i skidam kapu do poda !


S nama se večeras druži i jedan od Team membera ovoga projekta.

Jako drag dečko od svega dvadeset i dvije godine koji nam puno pomaže oko organizacije aktivnosti i večeras me (dobro, već je sutra) svojim blebetanjem dekoncentrirao u pisanju pa pišem sve s brda, s dola.

Uopće ne filozofiram koliko sam mislila i baš mi je teško pisti. Kontam da je to zbog vrućine i ove lude ventilacije.

Možda jednostavno treba proći određeni vremenski period i pustiti emocije da se slegnu. Možda ću tada imati inspirativnije i mudrije stvari za napisati. Ali ako ćemo iskreno – baš me briga.


Ja svejedno pišem. Pišem, i happy sam.

Polijevam se vodom jer tuš ne radi, a nema ni tople vode jer je ljeto; i ne smeta mi.

Ništa mi ne fali, nisam gladna (ok, ovo i nije baš točno) i volim Indiju.


P.S. Vtppp, Lu <3


8. i 9. kolovoz 2018.
Jaipur, IND.
Puce web logo.png
  • Facebook
  • Instagram

@2020 - Puce , All Rights Reserved.