INDIJA - III. Poglavlje. "Birla Mandir"

Updated: Sep 8


Dragi Koda, danas mi se dogodilo nešto što se tebi konstantno događa – pokisla sam k'o miš. Sve se sa mene cijedilo na putu prema hramu Birla Mandir ...



Tapkanje po kiši, a najjače od svega jest činjenica što će i narednih dana padati uz ugodnih 35º C, dok se u zraku ćuti kao da je 45º C.

Inače, indijsku saveznu državu Rajasthan karakterizira pustinjska klima sa mnogo monsuna koji pušu sa arapskoga mora. Ja se nalazim u području Aravalli gdje ima više kiše, a samim time i više stanovnika. Ali, o povijesti Indije budem kasnije pisala (ili uopće ne budem). Trenutno sam premorena.


Sezonska kiša i dnevni pljusak, djeluju kao prirodni čistači prašnjavih ulica Jaipura, a voda odnosi svo smeće koje ova siromašna zemlja nekim čudom tako brzo nakupi.

Loše betonirane prometnice doslovce plivaju i stvaraju se jezerca u njezinim pukotinama. Djeca tapkaju po tim barama i uporno prose, pogotovo bijelce.

Indijci su uistinu čudni po pitanju fotografiranja. Vole se fotografirati, pomoći strancima, ali za sve to traže i dobru maržu. Uistinu ih je zanimljivo fotografirati i oni su toga svjesni.



Ne mogu više pisati o kiši, totalno sam bez inspiracije i toliko toga želim prenijeti na papir, a ne znam kako. Izgleda da će mi ovaj dnevnik poslužiti kao neki vodič, da jednoga dana napišem nešto bolje od ovoga što sada "škrabam". Nemam pojma, iskreno.


Dečko iz Turske – Fahim, obožava sve fotografirati i to me izluđuje; konstantno piše u svoj dnevnik na laptopu. E, da mi je znati samo o čemu. Rekao mi je kako je prilikom pisanja dnevnika puno plakao i da mu jako fali djevojka.


Drugi Turčin – Edmund, više mi je fora, zapravo mi je jako paše u međusobnim razgovorima i super smo se "skompali". Razmjenjujemo riječi koje su jednake Hrvatima i Turcima, lik se smiješka mojim nadasve pametnim izjavama, zapravo mislim da je zadivljen jer potvrđuje sve što predložim, i to mi se jako dopada; na trenutke me podsjeća na Tebe.


Tu su i dva Japanca kod kojih još nisam dokučila šta i kak' … Jedan je zbunjen, drugi je manje zbunjen.


Cure iz ekipe su OK. Ruskinja mi je za sada najdraža. Nizozemac je tek danas stigao, i trebalo bi doći još dvoje ljudi.


Sve u svemu, super multinacionalna ekipa mladih ljudi sa prosječnom dobi od dvadeset i dvije godine, pomalo zbunjeni i izgubljeni, lunjamo Indijom i živciramo se jer su Indijci preopuštena nacija iz čega proizlazi ne pretjerano dobra organizacija sa njihove strane.


Ali, što je tu je. Uživaj u trenutku !

Shail je dečko od dvadeset i tri godine koji nam se javljao još u počecima realizacije projekta, nekih godinu dana prije puta u Indiju, te ja sada kada smo napokon stigli u zemlju, obavio sa nama one nužne procedure (osim vođenja u skupe restorane, što si nikako ne mogu oprostiti, bezveze bačenih 1.000 rupija, grrr) kao što su kupovina rupija i SIM kartice.


Kroz projekt nas vode dvije Indijke – Chanchal i Dimple. Čine se ljubaznima i ono, počele su se čak malo i angažirati oko nas.


Sve u svemu, očekujem od ovoga projekta dosta i duboko se nadam ispunjenju istoga. Kako god bilo, sigurno se – ne znam još kako jer sam tek par dana ovdje – vraćam doma drukčija, kao bolja osoba: #tolerantnija, #mirnija, #strpljivija … Vraćam se #ljubavi.


Koda: „ … A sada znam da nam vrijeme nigdje neće pobjeći jer se jako volimo … I zapravo možemo sve … Da, da .. Eto, pomogla si mi da i ne znaš.“



U našem hostelu odsjeda student sociologije iz Engleske imenom Zak.

Nevjerojatno zanimljiv dečko koji je prije dvije godine bio turistički u Indiji, u međuvremenu naučio hindu (ali dijalekt koji se govori u Rajasthanu) te se vratio se natrag kako bi napisao disertaciju na temu Modernizma i tradicije u turističkoj ponudi suvremene, odnosno tradicionalne Indije. Zbog navedenoga, odlučio je ovoga puta provesti u zemlji čak mjesec i pol dana kako bi na vlastitoj koži osjetio i što bolje razumio ovu, uistinu prekrasnu kulturu. Visok, mršav, žućkast i ekstra bijel Englez, prava je atrakcija kada među ovom ciganskom nacijom progovori hindu.


Dok sam Ti pisala o Zaku, u zajedničku prostoriju hostela, ušao je vrlo zgodan Indijac noseći gitaru. Ja sam ga naravno, luda k'o i inače, zamolila da sjedne na jastuke (koji u Indiji zamjenjuju fotelje) i odsvira neku baladu. Izveo je predivnu španjolsku skladbu i markantno se nasmiješio. Započeli smo međusobni razgovor. Pitao me odakle sam, a kada sam mu rekla da dolazim iz hrvatske, reakcija je bila očekivana, kao i kod 99% ljudi kojima danas kažem HRVATSKA = FIFA 2018.

Saznala sam kroz razgovor da je on vlasnik ovoga hostela i da mu je ovo samo hobi; lik je neki žešći biznismen. Za vrijeme SP imao je dva gosta iz hrvatske pa je jadnik morao sa njima proživjeti svo ono ludilo. Kada sam mu rekla da studiram agronomiju, oduševio se. Zamisli Koda, lik je tri dana neprekidno proučavao hidroponski uzgoj biljaka, i uistinu sam oduševljena njegovim razmišljanjem o isplativosti ulaganja u taj smjer poljoprivredne proizvodnje, o potrošnji vode prilikom hidroponskog i komercijalnog uzgoja biljaka.

Pričao mi je o nekim postocima, ali nisam ga baš najbolje pohvatala; lik je žešći marketinški stručnjak koji očito kuži šta priča i radi jer mu u poslu (biznisu) ide jako dobro.



U hostelu su svi kreveti konstantno puni i hostel se redovito dezinficira svako jutro.

Kuhinja je blagi užas, ali šta je tu je.


Indija – puna pametnih i glupih ljudi? - Ne.

Puna najpametnijih i pametnijih od najpametnijih ljudi.



P.S. Vtppp, Lu <3


Srijeda, 8. kolovoz 2018.
Jaipur, IND
02:05 ujutro
(šit! nikako da se priviknem na vremensku razliku)
Puce web logo.png
  • Facebook
  • Instagram

@2020 - Puce , All Rights Reserved.