INDIJA - I. Poglavlje. TIŠINA

Updated: Sep 8


Što #pisati ?

O čemu misliti, kada previše mislim, i kada bih htjela pisati, previše sam lijena potegnuti nalivpero i rasuti #riječi, #stihove, najiskrenije gluposti po papiru ?

... Pokušati sve lijepo sažeti, ukrasiti sa mnoštvom epiteta, opisa, digresija, parabola, elipsa, itd. Da ne nabrajam sve matematičke oblike i tijela, one opće teorije geometrije koju danas djeca uče, već u predškolskoj dobi, a prisvojila ju je sebi neka poezija, teorija književnosti; stilska sredstva pa pazi na točku zarez, zagradu i navođenje tko je šta, gdje i kamo.


Hoću li pisati možda #dnevnik, ili #memoare ?

Možda je ovo #putopis ili #pisma, još jedan u nizu pustih #romana, lako štivo za na plažu – mladenačko ludilo …

Uh, kako su glasni ovi #cvrčci i kako je sparno u ovoj sobi u potkrovlju.

Otvorit ću prozor.

Ne ! Sada su još glasniji i lete, #bube silne, po ovoj sparnoj sobi.

Zuje oko ove užas slabe svjetiljke. Zabijaju se u to prigušeno svjetlo. Toplo na dodir.

Uistinu, tako je slabo, a tako toplo.

Te bude, neke ljetne (lijena sam pogledati u dostupne izvore da Ti kažem koje), ali te bude lete po ovoj sparnoj sobi i zzzuje.

Zabijaju se u ovo prigušeno i toplo svijetlo na mome pisaćem stolu i ugibaju. Neke od tih ludih, ljetnih buba bivaju uhvaćene u paukove mreže, po kutovima ove sobe i ugibaju. Druge, luđakinje, svjesne (ok, životinje nemaju svijest, jel' ?) da su napravile loš potez izavši iz one svježine, onoga prostranstva i slobode i ušavši kroz otvoren #prozor u ovu sparnu sobu u potkrovlju, pokušavaju izaći.

Al' lude te bude – krilate, hodajuće, puzajuće – zabijaju se u prozorska stakla i ugibaju.

Cvrčci su i dalje preglasni.

Još neke bubu čujem kako se pridružuju cvrkutu. Ne raspoznajem koje, ali očito pokušavaju biti drugi glas.


Povjetarac lagano miluje listove oraha, pridružuju im se i viseće grančice brezina stabla; pas zalaje i povija macu – ona zahukće.

Pas zalaje na druge pse u prolazu. Psi u prolazu zalaju na njega.

Sobu mi osvijetli svijetlo sata kapelice svetoga Roka. Teško je čuti pomicanje njegovih teških, glomaznih, željeznih kazaljki od ove silne buke vani.

I bježe te bube kroz otvore prozora u ovu sparnu sobu od buke silne, vanjske, i ugibaju.

Pridružiti se čovjeku i uginuti ili cvrkutu i živjeti ?

"Znaš Koda, mislim da će ove manje maštovite bube, te neke za koje sam lijena pogledati koje, uči u ovu #sparnusobu, natrpanu glupostima koje će ih tako brzo privući, a još prije proždrijeti. One maštovitije, ostaju vani.

Smeta li Ti, Srećo Moja, ta buka vani ?

Buka u Tvojoj glavi kada si vani ?

Kada si #vani, ovdje gdje sam ja sada ?"


Noć, zvijezde, stari orah, svijetlo sa sata na #tornju kapelice, cvrkut buba, kukaca, ples grančica breze, klupa, pas, maca, povlačenje nalivpera po papiru, #slovo, #riječ, #rečenica … Malo selo na brdu, i jedna ja u ovoj BUCI.

2.kolovoz 2018.
Doma
Puce web logo.png
  • Facebook
  • Instagram

@2020 - Puce , All Rights Reserved.