Što sve Dorina (ne)može ?

Updated: 12 hours ago

... studentica kineziologije, triatlonka, blogerica i "sladoledu uvijek kažem DA"


Na pitanje: "ženoo, što još ne znamo o tebi ?", odgovara:


Ovo bolje da pitaš moju mamu, jer ona uvijek ima puno više toga za reći o meni nego mene same.

Vjerojatno će ti prvo reć' da mi je drugo ime „evo sad ću“ jer svaki put kad mi nešto kaže da napravim, makar to bilo maknut' čašu u kuhinju, ne krećem bez jednog evo sad ću i odgode od barem pola minute.


Drugo, da vječito kasnim.

Kaže vjerojatno će se mene čekat' i na mom osobnom vjenčanju, što je lako moguće.


A treće, da je duplo posjedila od mojih svakodnevnih akcija 'oćeš biciklom, na plivanju, trčanju, kad odem u planine, ili kad joj jedan dan dođem random i kažem: e ja idem na godinu dana u Španjolsku.


Kažu da je s djecom najteže dok su mala. Moja mama kaže obrnuto.

Dok nisam hodala bila sam joj najsigurnija. Nakon toga, postalo je dost' neizvjesno i zanimljivo di ću sutra završit. Jer svaki dan ujutro kad se probudi, kaže da joj je prva misao: šta će danas samo Dorini past' na pamet?! Tako nekako mi je svaki dan: šta mi padne na pamet, to ću napravit pa „makar crkla“ (još jedna moja poznata i svakodnevna izjava).


Još jedna moja vrlo poznata izjava u obitelji je: pusti meni moj život. (Dorina, 3 godine).


Tako da, svakako im nije bilo lako, i daleko od toga da je danas nešto bolje, haha.


Kako se rodila tvoja ljubav prema sportu te koja ti je omiljena vrsta sporta ?

Ljubav je više bila nametnuta nego se rodila, iskreno.

Sa 3 godine moji su me počeli vodit na planinarenja, skijanje, vožnje biciklom u sjedalici, jer svi u mojoj obitelji su sportaši, tako da spontano je sve krenulo.


Prvi sport koji sam ja odabrala bio je #taekwondo, koji sam trenirala 6 godina, pa je to bilo malo hard core, onda sam prešla na #jiujitsu i #judo (puno manje hard core, toliko o tome..); kasnije sam počela trenirat #tenis koji sam igrala 2-3 godine.


Jedan kratak story time o tenisu.

Neki dan sam srela svog trenera iz tenisa, kad sam imala 11 godina pa mi je rekao da je jako iznenađen da sam na kraju završila, ni više ni manje nego u – #triatlonu. Jer svaki put kad smo trebali trčat na tenisu, ma i par krugova oko igrališta, pogodi tko je najviše zabušavao i nije htio, tj. htjela trčati ? …… Da.


Probala sam ja svašta-nešto još od sportova: 1 trening odbojke, koji je bio sasvim dovoljan da shvatim da to nikad ikad neću trenirat, 1 trening gimnastike, također je bio dovoljan da spoznam neke svoje talente, bolje rečeno antitalente.

I na kraju krajeva s 12 godina, počela se polako uzdizati ta moja sportska karijera.


Tata me odveo na jednu orijentacijsku #brdskuutrku.

Trčalo se 12 km, čini mi se, i ja nisam imala pojma o orijentaciji; samo sam trčala za dečkima iz kluba i na kraju pobijedila u ženskoj konkurenciji. Ne dječjoj, nego apsolutnoj. Jer djeca nisu trčala tu trku, osim mene ;) Svi su bili malo izvan sebe. A ja jedini zadatak koji sam imala je bilo trčat u to brdo ko da nema sutra, a s 12 godina ti to nije problem. Jer šta ti znaš s 12 godina šta je napor, laktati, i riganje od umora, haha.

Tako da kad su mi dodjeljivali nagradu, morali su pitat tatu jel mi smiju dat vino od sponzora, jer nisu očekivali da će doć' đete od 12 godina, i još pobijedit.

I tu sam počela ić' malo više na te duže trke, naučila orijentaciju pa, već kad sam nadjačala tatu na trkama mogla trčat sama trke.

A on mi je bio partner in crime za te trke: on se orijentira – ja trčim.

Tu su, već starije cure (25+ godina) počele okretat očima svaki put kad bih došla na trku, jer su čule da ima tamo neka mala iz Miholjca od 12 godina koja trči k'o divokoza.

Uz to sam počela ulazit u biciklizam jer mi je tata biciklist otkad-ikad, pa je to išlo svojim tokom.


U trećem srednje sam slučajno otišla na triatlon (na nagovor tate). I tu je počela priča s triatlonom.

Ne baš slavno, jer plivat kraul nisam znala, 400 m sam isplivala žabicu debelo među zadnjima, na biciklu sam ih stigla više od 50% i na trčanju je bilo dosta dobro, osim što mi se život raspadao u tim trenucima jer nikad nisam odradila ta tri sporta zajedno.


Ne znaš kolika je to patnja dok ne probaš, vjeruj mi.

Na kraju sam završila 4. što je bilo i više nego iznenađujuće, ali sam se i oporavljala tjedan dana od toga. Na kraju sam skužila: pa nije triatlon čak ni loš, mogla bih se ja toga uhvatit.

I kad sam došla na Kif u Zagreb, upisala sam se u triatlon klub, evo me di sam šta sam sada.


Planina, morska obala, veliki gradovi ili nešto četvrto ?

Mislim da će uvijek prvi odgovor biti planina.

To je baš neka posebna povezanost s planinama.


Kako sam odmalena harala planinama, postalo je dio mene i kad biram gdje ću putovati, uvijek prvo bude neka planina na pameti, uz to se može dodat i ostalo. Al' bez planine ne ide.

Što se morske obale tiče tek sad, nakon godine dana u Španiji na obali, sam dobila dojam kako je to zapravo i živjeti na obali. I nije loše moram priznat.

Prije sam se uvijek čudila zašto kolege s faksa koji su s mora, svaki dan cvile da im fali more, a ja iz Slavonije naviknuta da mi more fali 360 dana godišnje, ovih 5 dana odeš na more ako bude sreće. Sad ih razumijem.

Iako mislim da mi, općenito fali Španija, pa ne mogu bit objektivna jel obala il Španija u pitanju, haha.

Životni motiv ?

Remember that you will die.

Malo je HC znam, ali to je ono što me najviše motivira.


Često mislimo da imamo vremena i ostavljamo stvari za neku drugu priliku, i govorimo si u bradu: „samo da položim još ovaj ispit“, „samo da dobijem plaću“, „samo da završim faks“ , „samo da …“; i tako živimo svaki dan u iščekivanju samo da još nešto napravimo, završimo, dobijemo ... A život prolazi pokraj nas, svaki dan dok mi „samo da“ počnemo živjeti.

Španjolska ili Hrvatska ? Malo o studiranju u ŠPANIJI xD ….

#Španjolska.

Točka.

Mene su tamo najviše osvojili ljudi, tj. mentailtet. To je drugi svijet naspram nas.

Žale se jedino kad im padne kiša jednom godišnje, za razliku od Balkanaca koji se žale i kad im je previše dobro, jer im je previše dobro. Ne kažem svi, ali znaš vjerojatno o čemu pričam.


Oduševila me njihova otvorenost, pristupačnost, uvijek će ti pomoći i rukama i nogama, jer engleski ne pričaju, ali to ih ni u čemu ne sprječava.

Mogla bih ti pisat do sutra, ali ukratko, da mi se sutra život okrene u smjeru Španije, otišla bih i bez kofera, samo bih bicikle pokupila.

Što Dorina njam-njam, hehe ?

Nisam previše izbirljiva, jer kad imaš triatlonski apetit, nakon treninga mogu pojest bogu-nogu, znači dosta.


Uvijek se trudim jest nutritivno bogatu hranu, što bi rekli „zdravo“, jer kad jedeš dobro osjećaš se dobro. Al' naravno, sladoled uvijek mogu. To se ne pita.


Mjesto koje je na tebe ostavilo WOW efekt ?


Puno je mjesta ostavilona mene WOW efekt, ali gdje sam baš ostala bez teksta i doslovno se rasplakala od sreće bilo je kad sam bila na Erasmus+ projektu u Norveškoj.


Bili smo na samom sjeveru, daleko od pravoga svijeta, i taj dan smo išli snowmobilima na planinu. Od tamo je pucao pogled na jedno jezero i taman je bio što drugo, nego zalazak. Bila sam s predragim i predivnim ljudima i toliko sam bila sretna da sam se na kraju rasplaka od sreće, i svi smo na kraju plakali.


To mi se baš urezalo u sjećanje. I bilo je baš WOW.

„SUNSET ADDICT“ ? Pojasni.

Ne znam kako je počelo s tim', al' zalasci su moja slaba točka.


Da me pitaš za 100€ dok sam udubljena u zalazak 100% bih ti ih dala (da ih imam, haha).

Uglavnom, lovim zalaske po svijetu, po planinama, rastapam se na njih u slobodno vrijeme.


A najdraže mi je kad mi netko pošalje zalazak i kaže „evo tebe sam se sjetio/sjetila“. To je baš najs feeling.


Životni planovi 😊 ?

Životne planove volim držat, inače za sebe, ali mogu ti reć' da uključuju dosta skitanja, ludu karijeru, puno zalazaka i prekrižene sve stvari s bucket liste.


No regrets ! To je najveći plan.
Puce web logo.png
  • Facebook
  • Instagram

@2020 - Puce , All Rights Reserved.